Iz arhive: Antropologija i film (1986.)

Navajo Film Themselves

Da postoje mnogi aspekti isprepletenog odnosa antropologije i filma tema je za “vizualnu antropologiju 101”, no kako na to pitanje gleda klasična domaća filmologija možete pročitati u natuknici Antropologija i film, autora dr. sc. Hrvoja Turkovića, iz prvog sveska Filmske enciklopedije u izdanju Leksikografskog zavoda.

— — —

Tri ključna svojstva filma uvjetuju njegovu važnost za antropologiju.

Prvo, objektivno-registracijsko obilježje filma čini ga pouzdanim svjedočanstvom o onome što se snima, pa može služiti kao dokumentacijsko sredstvo pri empirijskim antropologijskim istraživanjima. Znanstvenici bilježe na filmskoj vrpci antropologijski važne audiovizualne manifestacije, kako bi ih naknadno znanstveno obradili i tumačili ili predočili kao ilustraciju određenih stajališta. Prema je već prvi snimljeni pothvat R. J. Flahertyja (1913. – 1914.) bio organiziran s etnografskim ciljem, film se kao znanstveno-dokumentacijsko sredstvo počeo češće upotrebljavati tek mnogo kasnije, u kasnim 50-im i 60-im godinama (Mead, Bateson, Fejos i dr.), u sklopu proučavanja društvenoga, osobnoga i fiziologijskog ponašanja, odnosno u sklopu proučavanja kretanja, izraza lica i drugih vizualno-komunikacijskih oblika ponašanja (npr. Birdwhistell, Osgood, Harrison i dr.).

Drugo, film kao vrsta audiovizualne komunikacije, odnosno kao vrsta izlaganja, može samostalno antropologijski izvještavati o antropologijskim činjenicama. Takvu službu preuzima posebno tzv. etnografski dokumentarni film koji na osobni umjetnički ili na objektivni znanstveni način govori o antropologijski važnim pojavama (kulturnim tvorevinama, narodnim običajima i vjerovanjima i sl.). Već je rani nijemi dokumentarni film (tzv. topicals i putopisni film) prikazivao plemena i običaje egzotične za Europu i Ameriku. R. J. Flaherty je svojim prvim dokumentarnim filmom (Nanook sa sjevera, 1922.) ustoličio ne samo ambiciozno pripovjedački strukturiran dokumentarni film nego i etnografsko usmjerenje koje je potom snažno utjecalo na dokumentarističku praksu (npr. na F. W. Murnaua, W. Van Dykea, B. Wrighta, J. Roucha i dr.), tako da je etnografski film jedna od najstarijih i najpoznatijih vrsta dokumentarnog filma.

Treće, film je kulturni artefakt, ljudska tvorevina koja je dio i čimbenik određene kulture te po svojem sadržaju, po načinu izradbe i po namjeni i službi u određenoj kulturi pomaže razumijevanju te kulture. Film je, dakle, uz ostale tehničke i umjetničke tvorevine, i sâm antropologijska činjenica te postaje predmetom antropologijskih izučavanja, kad se proučavaju suvremena društva u kojima se film javlja. To se može očitovati na više načina: kako registracijsko i izlagačko obilježje filma ostaje uglavnom očuvano i u neetnologijskim dokumentarnim i u igranim filmovima, sadržaji tih filmova mogu poslužiti kao bogato izvorište antropologijske i povijesne građe (jer na filmu su snimljene i druge kulturne tvorevine, a razabiru se i neki izvorni društveni običaji i vjerovanja). Kao izvorištem antropologijske građe filmom se za sada najviše koriste povijesne znanosti. Zatim, način na koji je film izrađen, tj. estetski i opći ideološki razlozi radi kojih je snimljen na određen način i o određenim temama, a i načini na koje se film koristi, upućuju i na opće značajke određene kulture čiji je dio i film. S te strane filmu pristupa tipologija, odnosno semiotika kulture, a i kulturologijski smjer povijesno-kritičnih i povijesno-filmoloških istraživanja. 

I napokon, budući da film nije samo pasivni očitovatelj kulture, već je i njezin djelatan činitelj, uvođenje filma u kulture u kojima je nepoznat može izazvati kulturne promjene, pogodne za antropologijsko praćenje. Takva istraživanja rasvjetljuju kulturnu važnost filma, pokazuju koji su oblici filma kulturno ovisni (te se javljaju samo pod utjecajem posebne kulturne okoline), a koji su kulturno neovisni (te se javljaju svugdje, bez obzira na razlike u kulturi). Film je pri takvoj upotrebi sredstvo za međukulturna eksperimentalna istraživanja sa stajališta etnologije, psihologije i sociologije. Ta upotreba filma počinje se javljati vrlo kasno, potkraj 60-ih i početkom 70-ih godina, i još je uvijek u začetku. Razlog je tome uglavnom u činjenici da su se tradicionalna međukulturna istraživanja oslanjala na jezik, a manje na slikovne tvorevine. 

Hrvoje Turković

LIT.: J. Rouch, Cinéma d’exploration et ethnographie, Paris 1955; S. Worth, J. Adair, Through Navajo Eyes, London 1972; P. Smith (ur.), The Historian and Film, Cambridge 1976; J. Lotman, Semiotika filma, Beograd 1976

Izvor: A. Peterlić (ur.), Filmska enciklopedija (A–K), Zagreb 1986 / Foto: Navajo Film Themselves