Antropolog Vigilareu: Ideje iz Ceaușescuove Rumunjske

Dugine obitelji slikovnica

S portala Crol prenosimo tekst antropologa Nikole Pezića, objavljenog kao komentar na zbivanja oko teme udomiteljstva od strane istospolnih parova u Hrvatskoj, odnosno slučaja gej para Ive Šegote i Mladena Kožića.

——

Zabrinjavajuća vijest da je zagrebački Centar za socijalnu skrb, protivno važećoj presudi Upravnog suda, odbio zahtjev gej para za udomljavanjem djeteta, ražalostila je sve razumne ljude, no našlo se, dakako, i likujućih glasova. U zluradosti se osobito istaknula fundamentalistička katolička udruga Vigilare, poznata po nasmijavanju javnosti odlučnom borbom protiv Linolade i zubate rajčice, kao i njezin predsjednik Vice Batarelo, koji je najavio da će “svim snagama štititi pravo djece i izvornu kršćansku i antropološku definiciju obitelji”.

U oči ovdje ne upada, dakako, očekivan stav udruge, već mrcvarenje pojma “antropološki”, ovdje zloupotrijebljenog kako bi se obranila specifična ideja obitelji.

Nije prvi put da katolički fundamentalisti pokušavaju prisvojiti taj pojam – kolege antropolozi svojedobno su se već izjasnili po tome pitanju, no zadrti vjernici nisu se dali smesti znanstvenim spoznajama. Razumljiv stav, jer antropologija može jedino temeljito razmontirati njihov argument o “obiteljskoj zajednici koju od pamtivijeka čine mama, tata i djeca”.

KULTURA SE NE MOŽE “ISPRAVNO” VREDNOVATI

Točno svakako jest da sva ljudska društva poznaju instituciju obitelji i da ona igra važnu ulogu u društvu, no čak i površno poznavanje antropoloških radova pokazuje da je “kršćanska ideja braka i obitelji” tek jedna od brojnih koje ljudsko društvo poznaje.

Antropologija je nastala u kolonijalno doba zapadne civilizacije kao pokušaj opisivanja i objašnjenja radikalno drugačijih naroda i kultura s kojima su se Europljani susretali pri osvajanju prekomorskih teritorija.

U početku su druge kulture opisivane kao “primitivne” i “zaostale”, no sve ozbiljnijim istraživanjima sve više se uviđalo kako kulture urođeničkih naroda kompleksnošću nimalo ne zaostaju za onima u takozvanome razvijenom svijetu, što je antropologe s vremenom dovelo do velikog i važnog zaključka o jednakovrijednosti ili, točnije, nemogućnosti “ispravnog” vrednovanja kultura.

Raznovrsnost ljudskoga roda više se nije površno uspoređivala s navodnim idealom zapadne kulture, već se nastojala shvatiti i opisati u svojoj posebnosti.

Obitelj je bila značajan predmet proučavanja od samih početaka antropologije – tipovima srodstva i razvojem obiteljske zajednice kroz povijest opširno se bavio američki znanstvenik Lewis H. Morgan, čija su djela značajno utjecala na knjigu Friedricha Engelsa Podrijetlo porodice, privatnog vlasništva i države, koja je desetljećima važila kao jedna od najutjecajnijih u tome području.

IDEALNA OBITELJ NAPROSTO NE POSTOJI

Premda je Engelsova materijalistička paradigma – prema kojoj sva društva prolaze određene faze razvoja, a svakoj odgovara određen tip obitelji – danas napuštena i zamijenjena nijansiranijim pogledima, uvid da se tipovi obitelji razlikuju od društva do društva i da se u pojedinom društvu s vremenom mogu mijenjati ostao je validan.

Određivanje faktora koji na tu raznolikost utječu i načina njihovoga djelovanja i danas je posao antropologa, koji pritom ne teže i ne mogu ponuditi zaključak o “idealnoj” vrsti obitelji – jer takvo što naprosto ne postoji.

Tom rabotom bave se organizacije poput Vigilarea, temeljeći svoje tvrdnje isključivo na tekstu koji smatraju svetim, iz čega izvlače karakteriziranje svojeg pogleda na obitelj “prirodnim”. Činjenicu da ih njihov najveći neprijatelj, stvarnost, demantira zacijelo ne bi smatrali značajnom – dok je antropologija znanost i kao takva itekako svjesna svojih ograničenja, Vigilareovci nemaju ni trunke sumnje u ispravnost svog stava i popratnih tvrdnji, poput one da “dva muškarca ne mogu odgojiti dijete”.

Ipak, pogledamo li što društvene znanosti mogu reći o tome, nalazimo da brojne studije pokazuju da istospolni parovi djecu mogu odgojiti jednako dobro kao i “tradicionalne” obitelji, ako ne i bolje.

Ta činjenica nije još posve objašnjena, no istraživači upućuju na posvećenost roditeljstvu kod gej parova – roditeljstvo je u takvim obiteljima uvijek planirano, što nije slučaj kod oko 50 posto sve djece rođene na svijetu, kao i na egalitarniju raspodjelu uloga u istospolnim obiteljima, koje ne slijede “tradicionalna” pravila o obiteljskom životu – kakva propagira Vigilare.

VIGILAREOVE IDEJE USPOREDIVE SU S ONIMA IZ CEAUȘESCUOVE RUMUNJSKE

Ista istraživanja pokazuju da potencijalni problemi koje djeca duginih obitelji mogu imati ne proizlaze iz naravi tih obitelji, već od neprijateljske okoline koja ih stigmatizira – što, opet, propagiraju i organizacije poput Vigilarea. “Društveni eksperiment pojedinih lobija”, kako takve organizacije nazivaju dugine obitelji, pokazuje se uspješnim, unatoč njihovom neprijateljstvu.

Jedan takav eksperiment svakako bi bilo i ostvarenje cilja lobija poput njihovog, odnosno nametanje jednog modela obitelji ne samo kao poželjnog, već i jedinog dozvoljenog.

“Dekonstrukcija kršćanskih normi” koju spominju normalna je posljedica razvoja zapadnoga društva u posljednjih nekoliko stoljeća, popraćenog i sve većim shvaćanjem ljudi da jedna organizacija – Rimokatolička Crkva – ne može više važiti kao neupitni i jedni autoritet u životnim pitanjima. Batarelo i njegovo društvo htjeli bi da njezina zamisao obitelji, nastala u određenim povijesnim okolnostima, na određenom prostoru, počne jednog dana važiti za čitavo čovječanstvo, za vijeke vjekova.

Iskustvo nas uči da takav postupak može imati određen rok trajanja – često uz golemu cijenu u ljudskoj patnji – no trenutak kad jedan skučen obrazac postane luđačka košulja iz koje se želimo istrgnuti pod svaku cijenu dolazi prije ili kasnije.

Žele li fundamentalisti primjer društvenog eksperimenta kakvog priželjkuju, mogu proučiti slučaj Ceaușescuove Rumunjske, gdje se ideja obitelji kakvu dijeli i Vigilare (ironije li!) provodila i strogom zabranom pobačaja i kontracepcije. Rezultat? Od 1966., kad su ove mjere uvedene, do pada režima 1989., gotovo 10 tisuća žena umrlo je od posljedica ilegalnih abortusa u opasnim uvjetima, oko 170 tisuća djece završilo je u ništa manje opasnim uvjetima sirotišta, ili na ulici, dok je režim još više pojačao represiju i kontrolu nad stanovništvom, što je, naravno, dovelo i do narušavanja obiteljskih odnosa uslijed nepovjerenja među supružnicima.

IZOSTANAK ODGOVORNOSTI PREMA DJECI

Još jedna stvar koja veže domaće katoliciste i kruti rumunjski režim jest i izostanak ikakve odgovornosti prema djeci.

Dok je Ceaușescuova komunistička država obećala skrbiti za brojnu novorođenu djecu – pa obećanje često nije bila u stanju ispuniti – kod Vigilarea nema čak ni toga. Njihovo provođenje navodne božanske volje izuzetno je udobna pozicija, jer im omogućava nastupiti u ulozi velikih pravdoljubaca – i istovremeno ne maknuti ni malim prstom za djecu, do koje im je navodno beskrajno stalo. Ta djeca od njihovog angažmana neće imati nikakve koristi – štoviše, štetit će im, jer će im možda uskratiti mogućnost da dobiju pravi dom, umjesto da tavore u onome za nezbrinutu djecu.

Jedan od budućih (držimo fige!) gej očeva s početka priče pozvao je sve one koje bi im uskratili pravo na očinstvo da udome djecu koja u sirotištima čekaju da ih neka obitelj primi. Ne znamo je li itko od njih to učinio ili se sprema učiniti, no znamo da predano rade na tome da toj djeci oduzmu mogućnost da im netko pruži sve ono što čini obitelj, dok im to istovremeno pružiti neće.

Stoga, sve dok postoje nezbrinuta djeca, slobodni smo klerikalce smatrati tek, da citiramo frazu koju vole koristiti, “agresivnom manjinom koja ostalima nameće svoje stavove”. Pri čemu su najveće žrtve upravo najranjiviji članovi društva, djeca bez roditelja.

Stoga, ovaj antropolog ih poziva da “odustanu od svojih sebičnih želja, što bi bilo u najboljem interesu djece”. Jer, “djecu se ne smije izlagati društvenim eksperimentima određenih lobija koji sebično žele samopromociju za svoju društvenu agendu”.

Nikola Pezić, dipl. antropolog i hispanolog

Izvor: Crol / Foto: Dugine obitelji